Ja se sramim, i još sam više nego ranije uvjerena da je u hrvatskom društvu previše onih koji smatraju da se radi o nepotrebnoj osudi ustaške ikonografije nakon niza kritičnih komentara na nedavnu ponovljenu ispriku predsjednika Josipovića u izraelskom parlamentu Knessetu prilikom njegova državničkog posjeta Izraelu. Šteta je što hrvatski mediji nisu prenjeli sadržaj predsjednikova govora, nego su se uglavnom kačili oko toga je li bila potrebna ponovljena isprika židovkom narodu budući se i je prethodni hrvatski predsjednik izrazio "duboko i iskreno žaljenje zbog zločina nad Židovima počinjenim u II. svjetskom ratu na području kvislinške tvorevine koja se zvala Nezavisna država Hrvatska, a koja nije bila ni nezavisna, ni hrvatska". Drugi sporni dio, medijski iskasapljen, odnosi se na činjenicu da Hrvatskom još uvijek gmiže zmija ustaštva. Ja se pak slažem s predsjednikom Josipovićem kako je potrebno „zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi.“ A još više se slažem s medijskim najosporovanijim dijelom govora koji ističe da je „zmija [nacizma u Hrvatskoj] sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba.“ Zašto sam u to uvjerena?

Pa zbog činjenice da diljem Hrvatske na javnim površinama vrište ne samo uvredljive, nego i zakonom zabranjene poruke i simboli nacističkog režima i da to hrvatsku javnost uglavnom ne uznemiruje. Policija i Državno odvjetništvo djeluju po službenoj dužnosti. Pretraga interneta omogućuje mi da se osvrnem na nekoliko recentnijih primjera, no dovoljno je prošetati bilo kojim hrvatskim imalo većim mjestom i naići na grafit kojem je slovo U sastavni dio poruke i sadržaja. Stoga je Žarko Puhovski dobro primjetio da je Josipovićevo ponavljanje važno više za nas same nego zbog podilaaženja međunarodnoj javnosti.

U Karlovcu su na primjer skoro dva desetljeća opstajali grafiti "Srbi go home", "Ustaška mladež" i "Srbe na vrbe".

Ustaška ikonografija ostavlja se i onda kada se žele intimidirati pripadnici neke nacionalne manjine, ali tek pod okriljem mraka i bez identiteta onoga koji mržnju i prijetnju ostavlja. Tako je NN krajem 2009. godine na pročelju pravoslavne crkve Svetog Ilije u Zadru iscrtao dva grafita ustaškog znakovlja.

Nedavno je pak u Mirkovcima, naselju kraj Vinkovaca, u kojem uglavnom žive pripadnici srpske nacionalne manjine, osvanule poruke "Srbe na vrbe", "Opet će se gusta magla spustiti", "Ovo je upozorenje, ovo je Hrvatska" i "Dolazimo u Mirkovce". Ti koji dolaze u Mirkovce vole veliko slovo U jer ga imaju potrebu istaknuti, i veličinom i bojom i specifičnim oblikom u toj svojoj najavi skorog posjeta.

Spomenici antifašizma su osobito česte mete obračuna s ideološkim neistomišljenicma suvremenih pobornika fašizma. Evo primjera iz Korčule, od prije nekoliko godina. Tamo je na spomeniku palim borcima NOB-a NN crnim sprejem nacrto lik ustaškog poglavnika Ante Pavelića, uokvirivši ga slovom U.

Početkom ove pak godine NN je onako usput na spomeniku borcima NOB-a u Parku dr. Franje Tuđmana u Dugoj Resi ostavio nekoliko ustaških simbola i znakova neke desničarske organizacije koja se naziva Hrvatski nacionalni front.

Taj isti spomenik već je godinama mjesto gdje desničari koji očito podržavaju nacizam ostavljaju svoje poruke.

Ispričavam se stoga i sama za sve ove ustaško-nacističke neukusne poruke. Nije im mjesto u glavama i srcima hrvatskih građana, a kamo li u javnom prostoru. No, dokle god zmija ustaštva bude postojala i ne bude ju se sistematično istrebljivalo učenjem, javnim raspravama, osvjetljivanjem stvarnih brojeva stradalnika u ratovima, postojat će dvije podjeljene Hrvatske: desna i lijeva, crna i crvena, čije političke elite podjelu instrumentaliziraju i kojima zapravo idealističke zablude dobro dolaze prilikom mobiliziranja glasača. No, čini mi se da bi njegovanje kultura sjećanja dugoročno moglo objediniti te dvije podijeljene Hrvatske. No,da bi ovaj mehanizam suočavanja sa zločinima ideoloških heroja uopće zaživio u hrvatskoj javnosti, o kulturi sjećanja treba u javnosti govoriti mnogo jasnijim jezikom nego onim kojim se npr. služi knjiga „Povijesni lomovi: 1941. u sjećanju nacija“ koju su uredili Sulejman Bosto, Tihomir Cipek, Olivera Milosavljević. Praktično-pragmatični pristup Docuemnte, koja na temu "Razmjena iskustava i znanja o sjećanju na holokaust i ratne zločine" uskoro organizira međunarodnu škola kulture sjećanja u kojoj će okupiti aktiviste civilnog društva, novinare, muzejske kustose, povjesničare, studente te
istraživače čini mi se da potencijalno ima širi doseg utjecaja i širenja ideje.

komentiraj (4) * ispiši * #

subota

veljača

2012

Snijeg kao agregat političke promjene

Sve je bijelo, sve je bijelo, grad i selo, šuma, gaj. I tako u cijelom regionu, kontinentu pače. No ni snjeg (i posljedice koje izaziva) nisu lišeni kulturološko-mentalitetnih osobitosti. Kako naime objasniti da snijeg ne predstavlja nepremostiv izazov lokalnim vlastima nekih zemalja, ili čak regija unutar zemlje, a u nekima je to nesavladiv fenomen, zbog kojeg se otkazuje rad škola, javnog prijevoza, proglašavaju Snježni dani (piše li se ovo zadnje velikim slovom, budući je ipak svojevrsni ad hoc praznik?).